Prepoznaješ li svoju ulicu, onu istu ulicu u kojoj je vrijeme letjelo kada se skupila ekipa i kada su se igrale najdraže igre ili su nove zgrade toliko promijenile krajolik pa i tvoje uspomene polako blijede?
Zakoračiš li samo tren u prošlost sigurno ćeš se sjetiti svog najdražeg tanjura u kojem je hrana jednostavno imala drugačiji okus, a mlijeko je moralo biti u točno određenoj šalici jer drugačije ne bi imalo isti šmek.
Uspomene iz kuhinje
Niz osjećaja i uspomena utkano je u nas upravo preko tih okusnih i mirisnih pupoljaka, a moramo priznati, oni su obično najaktivniji upravo u kuhinji! Kuhinja je stoljećima bila mjesto koje je obilježavalo povezanost i zajedništvo, nota smijeha, nota borbe, a ponekad se skrije u njoj i poneko razočarenje jer budimo iskreni, jelo nekad ne ispadne onako kako smo ga zamislili.. No, bilo iskustvo dobro ili loše, kuhinji bismo se uvijek vraćali. U kuhinji je uvijek bila baka koja je pekla najfinije kolače, mama koja je baš taj dan isprobavala novi recept ili tata koji je odlučio “svima pokazati kako se zapravo kuha”. Sve smo to vidjeli, osjetili i zapamtili jer smo vrijeme tamo provodili.
Što se to promijenilo u kuhinji?
Međutim, putem se nešto izgubilo. Počeli smo manje vremena provoditi u kuhinji, počeli smo manje kuhati, sve je postalo izrazito brzo i efikasno. Kako se to dogodilo?
Mi ćemo za to okriviti napredak i jednu tavu! Zakoračit ćemo ponovno u prošlost. Sredinom 20.stoljeća glavnu ulogu u kuhinji zauzela je tava s neprianjajućim slojem. Predstavljena kao junak svakog kuhanja ušla je u najsitnije pore svakog domaćinstva i pod krinkom efikasnog, brzog i lakog obroka začarala je naš um i omogućila nam lak bijeg iz kuhinje. Već znaš da “lako” nije uvijek i dobro pa tako i naša tava skriva svoje mračne strane. Trebala su proći desetljeća da otkrijemo kako smo uvođenjem lakih rješenja zapravo na svoje tanjure umjesto slasne i zdrave hrane servirali plastiku.
Ono što nam donosi plastiku na tanjur jest teflon. Teflon je sintetski proizvod (plastika) kojom se premazuju tave kako bi se spriječilo lijepljenje hrane za istu. Razvoj takvih tava svrstao se na sami vrh ljestvice kada govorimo o napretku i inovaciji u kuhanju. Blještavilo prednosti nelijepljenja zasjenilo je činjenicu da se teflon raspada iznad 260 stupnjeva i ispušta toksična isparavanja od kojih mnogi ljudi obolijevaju od takozvane teflonske gripe. Sada možeš pomisliti da ti ne spremaš hranu na tako visokim temperaturama, no sigurno tijekom kuhanja koristiš pribor kojim miješaš hranu, okrećeš meso ili jednostavno paziš da jelo ne zagori. Upravo s takvim rukovanjem kuhinjskim alatima na tavama ostavljaš sitne ogrebotine koje zatim ispuštaju milijune mikročestica plastike koje unosiš preko hrane u organizam.
Vrijedi li ipak usporiti?
I tako dok u brzini i s lakoćom pripremaš obrok koji će nahraniti tvoje tijelo, ne primjećujući pritom sve te sitne ogrebotine koje su prethodno već nastale, možda bi se mogao zapitati isplati li se ipak vratiti kuhanju u posuđu koje su koristile naše bake? Vrijedi li malo više vremena posvetiti pripremi jela, steći nove uspomene i lijepa sjećanja, a pritom na kraju ipak pojesti obrok u kojem nema plastike?
